ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

Vile u slavenskoj mitologiji

    Od ranog djetinjstva vile su moj predmet proučavanja, a njihova povezanost sa prirodom, prirodna ljepota, sposobnosti i znanje su me uvijek očaravali. Vile se pojavljuju u brojnim pričama diljem svijeta, gotovo svim drevnim mitologijama, a ostale su poznate do dana današnjeg.
Mnogi ljudi i dan danas vjeruju u vile, a neki od njih tvrde kako su imali bliski susret sa istima.


    Nažalost u školama učimo o različitim drevnim religijama, običajima i mitovima,
najmanje o našim starim slavenskim. Budući da sam odrastao u porodici koja i dalje štuje brojne običaje slavenskog paganizma, znam mnogo o slavenskim mitovima, bogovima, običajima kao i o praznicima. Mnogo volim staroslavensku religiju, a jedan period života sam posvetio izučavanju isključivo slavenske mitologije, baš iz tog razloga na blogu imam posebnu rubriku posvećenu baš ovoj temi, a ista ima za svrhu da se prisjetimo običaja i božanstava koja su štovali naši preci. Članak u kojem sam sažeo glavninu slavenske mitologije možete pročitati OVDJE, a kao temu današnjeg posta odabrao sam vile u slavenskoj mitologiji.


    Vile u slavenskoj mitologiji su opisane kao djevojke i žene nesvakidašnje ljepote, gotovo potpuno spojene sa prirodom. Obično žive na dalekim, vegetacijom nabujalim prostorima kao što su gore, planine, šume i slično. Postoje i vile koje žive blizu slatkih voda (rijeka ili jezera) ili čak u njima pa se često nazivaju nimfama ili vodenicama. Vile se u današnje vrijeme ukazuju najčešće mladim ljudima, avanturistima koji u kasne sate pod zvijezdama obasjanim nebom hodaju kroz šumska prostranstva. Ljudi koji žive u ruralnim područjima blizu šume i rijeke imaju veću šansu da sretnu vile. Nekada davno, prije masovne urbanizacije dok su ljudi živjeli u prirodi često su susretali vile. Opisivali su ih kao prekrasne blijede djevojke u bijelim haljinama, raskošnih zlatkastih kosa koje sežu čak do poda, a mnoge imaju pletenice i nose krune od cvijeća, kao i različite cvjetne ukrase u kosi. Neke imaju i lepršava šarena krila koja podsjećaju na ona kod leptira, dok neke imaju određeni tjelesni nedostatak kao što su ovnovi rogovi ili kopita umjesto nogu. 

  Poput ljudi, postoje dobre, zle i neutralne vile. One koje samoinicijativno žele ostvariti komunikaciju s ljudima najčešće su dobre i plemenite. Ipak ako ih čovjek slučajno susretne kraj potoka dok plešu u kolu, te prekine ih u istom, znaju biti mnogo okrutne prema njemu, a nekad (ako je riječ o zgodnom mladiću) pozovu ga da pleše sa njima i plešu sve dok istog ne izda snaga i dok ne umre. Ukoliko osoba susretne vilu dok je sama kraj potoka ili u šumi, moguće je da će vila željeti sklopiti sa osobom vilinsko prijateljstvo i ako ga ista prihvati pratit će ju sreća do kraja života, a vila će joj dati i posebne proročke moći, pa su često takve osobe mudri i plemeniti proroci, vještci, liječnici isl. Ako osoba odbije prijateljstvo s vilom, moguće je da će se vila željeti osvetiti. Djetelina sa četiri lista simbolizira sreću osobi koja ju pronađe, jer je to vilinski dar, a ista spaljena u vatri ili bačena na pod simbolizira lošu sreću. 


  Dobre vile imale su običaj uspavati i smiriti malu djecu u kolijevci dok su njihovi roditelji zauzeti, te ih čuvati sve dok se ne vrate. Neke od njih čuvale su štale preko noći, i znale su počešljati konje i isplesti im grivu i ukrasiti ju cvijećem. Ipak dijete koje bi im se naročito svidjelo ukrale bi, pa bi nakon nekog vremena vratile natrag, a neku djecu bi odgajale kao svoju. Najčešće kada bi ukrale djete, podmetnule bi nešto u kolijevku što bi trebalo zavarati roditelje. U slavenskoj mitologiji muške vile ne postoje, budući da se vile rađaju u prirodi, kada u isto vrijeme na nebu se presijava duga i pada kiša, dok se kapi kiše prelamaju preko spektra duginih boja
Životni vijek vila je nešto duži od ljudskog, i imale su običaj sklapati bračne zajednice sa mladićima ljudskog porijekla. Djeca koja su izašla iz te ljubavi nazivala bi se vilenjacima ili vilenicima. Oni su ipak ljudskog porijekla međutim vjeruje se da takvi ljudi imaju posebnu harizmu, plemenitu dušu, a obično imaju i neki vilinski detalj kao što su šiljaste uši, velik nos ili sitne oči. 

  Osim djece vile znaju oteti i odrasle osobe, koje bi podučavale tajnim kozmičkim znanjima i vještinama proricanja. Ovaj mit se posebice veže za mjesto u Hrvatskoj, Novigrad.


  Suđenice su vile koje određuju sudbinu novorođenćeta do kraja života. U slavenskoj mitologiji obično su tri suđenice koje dogovaraju sudbinu djeteta, a bude onako kako odluči posljednja. Suđenice su nevidljive, a osoba ih može vidjeti samo ako kraj sebe ima cvijet paprati. Rodilja može ćuti suđenice ako probdije cijelu noć. Vjerovalo se da raspoloženje suđenica ovisi o tome kakvu će sudbinu djetetu dogovoriti. Mnogi bi ostavljali hranu za suđenice kraj kolijevke ili na stolu u sobi, koju bi iste pojele i tako postale dobronamjerne prema djetetu. 


    Kad' smo kod mog mišljenja o vilama, ne samo da vjerujem u njih, već sam uvjeren da postoje. Doduše one možda nisu onakve kako ih prvobitno zamišljamo, samo tjelesna bića, one su zasigurno poluastralna vanzemaljska plemenita bića koja nastoje prenijeti znanje i pomoći ljudima. Dok god moje srce kuca, vjerovat ću u vile svim srcem. Smatram da ne postoje bića tako tajanstvena a opet srcu tako bliska od vila. Pišite mi u komentare da li vi vjerujete u vile, da li ste ih ikada susreli, ili možda poznajete osobu koju smatrate vilenjakom?
Nadam se da ste uživali čitajući, a vrlo brzo ćemo se ponovo čitati, pripremio sam članak pod nazivom "Sloboda kao način života". Pozdrav!


utorak, 5. svibnja 2020.

Po čemu ću pamtiti školske dane?

    Mnogi se rado sjećaju svojih školskih dana, prijatelja iz škole, profesora, i svih školskih avantura, nestašluka, uspjeha... Unatoč izreci "od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba", svoje školske dane, nažalost neću imati u lijepom sjećanju, što više pamtit ću ih kao svoje najbolnije i najteže razdoblje u životu. Dugo vremena planiram podijeliti sa vama ono što mi leži na srcu, a napokon imam dovoljno hrabrosti da sve iznesem, bez vala teških emocija u meni. Ovim člankom želim u isto vrijeme prenijeti svoju kritiku na domaće školstvo, jer ono što sam proživio, nije nešto što se samo meni dogodilo, baš naprotiv, mnogi mladi ljudi proživljavaju slično u osnovnoj ili srednjoj školi, a kao dokaz za ovu tvrdnju navodim brojna samoubojstva koja su se, nažalost, dogodila u osnovnim i srednjim školama diljem Balkana. I sam smatram da samoubojstvo nije opcija, iz današnje perspektive, i znam da uvijek postoji izlaz, ali kao neko ko je pokušao u prošlosti tri puta sebi oduzeti život govorim vam iz ambisa svojih najdubljih emocija - čovjek ne umire zbog samoubojstva, već zbog tuge!


    Osnovna škola i dječački san - da budem goth (darker). Još od ranog djetinjstva osjećao sam da moje srce ne pripada ovom vremenu, ovom prostoru, ovom društvu, a žudnja za nečim višim, nečim što je u isto vrijeme tako mračno, jezivo, opako a opet tako privlačno, prekrasno i inspirirajuće u mom srcu je ostala u to vrijeme samo puka želja i maštarija. Želja da se uklopim i da imam barem jednog prijatelja propala je jer čovjekovo srce ne možemo promjeniti kao ni tajne žudnje. Bio sam okružen prijezirom, zavisti, jer mi je mama radila kao učiteljica nižim razredima u istoj školi, a mnogi profesori su bili zavidni i na moju mamu jer je i sama drukčija od ostalih, a svoju okrutnost su projektovali na mene, dječaka sa snom. Niže razrede sam nekako i progurao bez većih problema a u višim razredima imao sam osjećaj da prolazim kroz svih devet krugova pakla, opisanih u Danteovoj Božanstvenoj komediji, i svakim danom sam sve bliže limbu. Momak kojem je također majka radila u osnovnoj školi kao sekretarica, počeo me opasno zlostavljati, prijetiti mi svaki dan i govoriti mi grozote. Dugo vremena sam šutio i trpio jer mi je prijetio ako ikome kažem i ako iko sazna da će me ubiti. Svoju ruku bi mi stavio kod vrata prijeteći mi da će me udaviti. Dok sam se sam vraćao kući taj isti momak i još nekoliko njih pratili bi me, a kada bih došao do jednog mosta ispod kojeg je protjecala mala rijeka, izvadio bi čakiju iz džepa i rekao bi mi ako želim da se spasim, da idem ispod mosta, pa sam to i morao činiti. Ispod mosta je u to vrijeme bio čopor bijesnih pasa, te malo naselje u kojem su ljudi bili mnogo primitivni, i svaki dan bi mi bio preživljavanje, jer sam svaki dan morao ispod tog mosta kao ukleta duša koja luta zabačenim dijelovima grada. Vremenom sam odlučio reći roditeljima, i svaki put kad bi oni nešto pokušali poduzeti, stvar bi bila još gora a momak je okrenuo cijeli školu protiv mene, i niko više nije htio stati porazgovarati sa mnom. Mama je pokušala porazgovarati sa njegovom, međutim iz svoje ljubomore i zlobe mene je proglasila "luđakom, mračnjakom" koji ima bujnu maštu, koji sve izmišlja i kojem je potrebna pomoć. Lažna priča o meni i mojoj mami je kružila po cijeloj školi od strane njegove majke, pa su profesori počeli da me zakidaju za ocjene, te počeli su da me dodatno diskriminiraju. Od tada je za mene počeo taj isti limb jer je nehumana tortura postajala nepodnošljiva, a pritisak je stizao sa svih strana, kao i otrovne strijele njihovih zlih jezika. Starije momke iz obližnje škole su pozvali da me prate poslije škole i da saznaju gdje živim, kako bi me mogli privatno zlostavljati. Svaki dan je za mene bila nova epizoda nekog horor Animea u kojem sam glavni lik. Bježao sam kroz ulice da ih odvratim, kako ne bi saznali gdje živim. Sjećam se jednom, bježući od njih, izgubio sam se u vlastitom gradu (slab mi je osjećaj za orijentaciju) i prestravljen, satima sam lutao tražeći izlaz u labirintu ulica. 
Na svu sreću već je bio kraj devetog razreda, a jedina nada mi je ostala za srednju školu, da ću konačno pronaći mir u istoj. Maturska večer je za mene bila najgora noć u životu i sjećam se nisu mi dozvolili da sjedim za zajedničkim stolom, sjedio sam od pozadi potpuno sam, napušten od strane Boga. Kada sam se vratio kući, prolio sam ocean suza, a sjećam se kako mi je otac prišao, i rekao mi da će sve biti bolje u srednjoj školi. Mislio sam da je kraj osnovne škole novi početak i kraj tog užasnog horora. Htio sam otići van države s roditeljima ili pak u drugo mjesto, međutim roditelji su mi rekli da se strpim, te kada završim srednju, ići ćemo, budući da pod traumom koju sam prošao nisam više smio sam ni kući ostati a pogotovo ne otići u drugu državu ili mjesto. Upisao sam Gimnaziju, ne svojom voljom, želio sam umjetničku školu, ali Gimnazija je bila jedina opcija, jer u našem malom mjestu nema puno opcija, a u svim drugim školama ima više krvi i policije nego samih učenika. Uistinu sam se nadao da će mi u Gimnaziji biti mnogo bolje te da je Gimnazija škola u kojoj ne idu svakakvi đaci, već oni ambiciozni i koji imaju svoj cilj u životu. Već prve sedmice su počele kružiti neosnovane priče o meni, o mom izgledu, o mojom interesima, te sam bio diskriminiran od strane svih učenika, ali nažalost, i od nekih profesora. Tada sam shvatio da horor nije gotov, već da je druga sezona tek počela - isti protagonist, novi antagonisti! Oni sa kojima sam uspio uspostaviti pozitivan odnos, postali su vremenom moji neprijatelji, a sve zbog male grupice učenika i profesora koji, svoj manjak tolerancije nisu mogli zadržati za sebe. Prethodna razredna starješina je i sama upirala prst u mene, a nakon svake prozivke imao bih sve više i više problema u školi, nije više u pitanju bio samo moj razred. Kod mnogih profesora (iako oni ne bi priznali) primjetio sam veliku dozu primitivizma, kod nekih je to išlo do te mjere da drukčije gledaju one koji su različite vjere, a onda možete zamisliti kako je bilo meni, koji ne pripadam monoteističkoj skupini religija, a ista nije uopće zastupljena na prostorima Balkana. Išao bih hodnikom i dobacivali su mi "Sotono, ubij se", "pederu", "smeće, otpadnik" i još mnogo toga. Pritisak ispitivanja nerazumnih profesora postajao je sve jači, osjećao sam se "bezizlazno", povukao sam se u sebe i počeo sam se samoozljeđivati. Posjekotine na rukama, tijelu i u srcu postajale su sve dublje, a vremenom su i roditelji otkrili moj tajni "ritual" puštanja boli. Roditelji su pokušali razgovarati sa razrednom starješinom i upravom škole, i nešto bi se kao vremenom i smirilo ali sve je to bilo samo zatišje pred buru. Kada se opet sve nastavilo pokušao sam oduzeti sebi život u toaletu, a roditelji kada su saznali, odmah su otišli do uprave škole. Niti jedan jedini razgovor nije urodio plodom, što više nikoga nije bilo niti briga, svi problemi su se gurali pod tepih. Do pomisli o samoubojstvu je došlo i zbog toga što mi je umrla baka koja je bila moj najveći uzor u životu, i zapravo sve što znam o životu potječe od nje. Jednom prilikom je moj otac otišao u upravu porazgovarati, da bi ista profesorica, razrednica, koja me držala na piku ispričala mom razredu da je moj otac došao da se svađa u upravu, te da sam lagao svog oca protiv cijelog razreda i kako sam zatražio smanjenje vladanja za sve. Naravno ništa od toga nije istina, samo sam htio u miru provoditi dane u školi, a otac je sam otišao mirno, bez mog znanja, porazgovarati u upravu (mimo razrednice) na koji način se problem može riješiti, usput i zamolio osobe u upravi da nikako ne smije razgovor doći do mene ili mog razreda, jer je i sam znao šta me čeka u protivnom. I dan danas imam problema s pojedincima iz mog novog razreda (u Gimnaziji sam ostao samo iz ljubavi prema roditeljima jer još nisu bili u mogućnosti da odselimo) zbog ove grozne laži. Sjećam se, također, kada mi je baka umrla i kada sam zamolio profesoricu da me ne pita, te da porazgovara s drugim profesorima o mojoj situaciji, odgovorila mi je : "smrt je prirodna pojava, tvoja baka je bila stara, postoje učenici u školi koji su ostali bez jednog ili oba roditelja". I istina je smrt je prirodna pojava, i duša me boli zbog takvih slučajeva, ali ko je ona, kao ljudsko biće, da određuje kada je kome vrijeme za smrt?


    Neprofesionalnost, nezainteresiranost i loš odnos u komunikaciji s učenicima, loš sistem školstva vuče se, ali konstantno ignoriše na područjima Balkana. Kao prvo smatram da je profesor prije svega pedagog, i da ima obavezu jednom sedmično razgovarati sa učenicima u želji da se problem riješi ukoliko problema ima. Profesor treba pričati sa učenicima i o drugim aktuelnim temama i opasnostima koje vrebaju iza ugla mlade ljude. Nekada u prošlosti za tim nije bilo potrebe jer je cijela porodica više vremena provodila sa svojom djecom, a danas svaka opasnost dolazi sa jednim jednostavnim klikom miša, a roditelji su pretežito otuđeni od svoje djece svojim poslom. U osnovnoj smo bili dužni dolaziti na časove odjeljenske zajednice, na kojima bi šutjeli i sjedili poput voštanih lutki poredanih u njima namijenjena mjesta, i gledali profesoricu kako tipka i zabavlja se na svom mobilnom telefonu. Najgora izlika koju sam čuo je : "nismo mi profesori dužni da razgovaramo sa vama", e pa onda želim sada postaviti protupitanje, zbog čega će nam onda profesori? Nisu dužni da razgovaraju s nama, nisu dužni da nam gradivo objasne jer sve ima u udžbeniku i jedino što trebamo je naučiti napamet. Svi možemo naštrebati lekcije napamet, za to nam profesori uopće ne trebaju. Nisam tip osobe koji voli štrebati, a sve što učim, učim isključivo za život i za sopstveno znanje. Matematiku nikada nisam volio, a opet sam se trudio da izvučem nešto za život iz tog predmeta, mada teško jer je profesor u osnovnoj školi 90% časova provodio pišući dnevnik, te tipkajući po telefonu, a mi bi trebali samo sjediti, a ako bi pitali za toalet, to bi bilo ko da smo svo zlo ovog svijeta istresli na njega pa sada se ljuti. Učenicima profesori ne smiju uskratiti pravo na fiziološke potrebe, niti postavljati nepotrebne kodekse oblačenja, jer živimo u demokratskim zemljama. Naravno nije uredu dolaziti u školu svakakav, razgolišen, sa kilo šminke, pudera, karmina, međutim ovdje se radi o različitim pogledima na svijet. Bivše razrednice su u osnovnoj i srednjoj školi otvarale su teme na odjeljenskim zajednicama (naravno nikad ranije i nisu), u kojim bi neosnovano kritikovale moj dark izgled i pogled na svijet, te za primjer moju tamniju šminku i boju kose, a pola profesorica i učenica dolazi u minjacima u školi, majicama do pupka, te sa tonom jarke šminke, kao da su se spremile za nastup u nekom trash realityju, a momci opet u šorcevima, jako uskim hlačama a često i u "muškim bretelama". Smatram da bi profesori trebali biti prijatelji učenicima, ne na način da se spuste na nivo tinejdžera, već otvoriti im opciju za iskren razgovor, a opet i držati određenu distancu. Ispitivanje bi se trebalo održavati prema određenim kriterijima, skalama, pomoću kojih bi se mjerilo pravo znanje, a ne učenje na pamet, jer štrebanje nije uopće znanje, i štrebanjem se mladi ljudi ne mogu pripremiti za život. Skalom ocjenjivanja bi se i spriječila mogućnost da profesor iz ovog ili onog razloga može vršiti diskriminaciju nad određenim učenikom, a i učenici bi sigurno izašli sa boljim znanjem iz škole. Naravno potrebno je da se profesor prije toga potrudi da učenici savladaju gradivo, jer onoliko koliko profesor da od sebe toliko ima pravo i da traži od učenika. Neki profesori ništa ne pruže, što više oni učenici kojih zanima taj predmet nemaju više volje da uče, pa kad na kontrolnom ili ispitu svi dobiju loše ocjene, taj profesor se na kraju hvali kako je njegov predmet najteži. To je čak i žalosno, jer pravi profesor bi se hvalio koliko je učenika naučio svojim zvanjem. Ne volim ni profesore koji ljutiti ulaze na čas kao da im je anđeo smrti oduzeo cijelu porodicu, a svoje raspoloženje prenose na nedužne učenike. Svi mi imamo lijepe i ružne trenutke, ali nije rješenje svoje probleme liječiti na nedužnima, jer i učenici se mogu na taj način istresati na profesore, a šta bi onda profesor kada bi mu 30 učenika divljalo po učionici? Također smatram da se nekada učenik treba nagraditi ukoliko se zaista trudi oko određenog predmeta, te da profesor treba imati razumijevanja za učenike ukoliko isti ima opravdan razlog zbog čega nije u prilici da odgovara. Iz vlastitog iskustva znam, kada bih bio nagrađen većom ocjenom nego što sam možda tada zaslužio, to me motiviše da do kraja godine održavam ocjenu i budem vrijedan iz tog predmeta te na taj način se odužim profesoru. Ključ svega je korektan odnos između profesora i učenika, a problemi se nikako ne smiju zanemarivati niti zataškavati pogotovo ne zbog "ugleda škole" jer baš na taj način isti će se srušiti. Uprava škole kao i razredni starješina su dužni riješiti problem ukoliko ga zaista ima, pri tome da ne dovedu u opasnost učenika koji vrši nasilje. Učenike treba potaknuti da pričaju o svojim problemima jer nije sramota biti zlostavljan na bilo koji način, sramota je za one koji vrše to zlostavljanje. I neukusna šala koja pogodi određenu osobu prerasta u zlostavljanje ukoliko se ista nastavi, i zlostavljana osoba ima potpuno pravo istu prijaviti na policiji! Pedagozi, psiholozi, direktor i druge ličnosti u upravi škole ne bi trebali biti samo figure koje primaju platu, a da ništa ne rade. Sistem školstva bi trebao voditi računa o radu profesora, ali i uvesti ozbiljne mjere za kažnjavanje učenika koji ugrožavaju isti, kao i osnovna ljudska prava. Profesori koji smatraju da su tu samo zato što moraju biti, kako bi primili platu, također ne bi trebali da rade u školama, jer nisu učenici krivi što su oni nepromišljeno upisali određeni fakultet, te smatram da bi bilo bolje za njih same, ali i za učenike da se dalje preusmjere na ono što vole i što zaista žele raditi.


    Ovaj članak je veoma sličan sljedećem :  https://alekboras.blogspot.com/2020/03/kad-bi-se-prave-vrijednosti-sirile.html?m=1, iako se po oznakama razlikuju. U komentarima na istom članku neki od vas su mi pisali, zašto o stvarima koje ne valjaju imam potrebu pisati, te su naveli kako smatraju da su ti članci nepotrebni. Ovako, dakle kao prvo drago mi je što pratite i komentirate moj blog i uvijek sam otvoren za sugestije i primjedbe kao i za podršku i pohvale, ako su iznijeti na lijep i kulturan način. Odmah da kažem, nisam osoba koja se bavi tuđim životima, tuđim interesovanjima, i sve mi je uredu dok nije preko LEĐA DRUGIH LJUDI. Žuta štampa, ljudska glupost, reality emisije ne bi me doticale da osobe oko nas, koje prate iste, oponašaju ih, te svoju glupost prenose na nas koji ne želimo biti ničiji snobovi, niti robovi predrasuda. Maltretiranje i ovakve pojave u društvu se ne smiju ignorisati, jer ako ignorišemo i podržavamo ono što je loše, onda smo i sami dio tog okrutnog, materijalnog, i primitivnog svijeta. Sistem školstva jeste loš ali to ne znači da ne možemo i sami poduzeti nešto protiv istog, makar svojim djelovanjem smanjiti slučajeve vršnjačkog nasilja i diskriminacije od strane profesora. Ne volim razmišljati na način da JA kao pojedinac ništa ne mogu učiniti po tom pitanju, svako može ako uistinu to želi i mnoge historijske ličnosti i jesu, i svi mi možemo doprinijeti boljem svijetu, a ovaj blog je moj način na koji doprinosim istom. Neki postovi su edukativnog karaktera, neki općeg, neki pak zabavnog, u nekima iznosim svoje lične stavove i razmišljanja ali to je sve ono što čini moj svijet, u jednom linku "Alek For Now".

Iako za manje od godinu dana završavam svoje školovanje, ovaj post je namijenjen i mlađim generacijama koje se pronalaze u njemu i kojima treba podrška za njihove snove, ali i u nadi da će biti pročitan i od strane pedagoga, profesora i učitelja koji većinu vremena provode s mladim ljudima, i nadam se da će se barem donekle preispitati o moralnosti ali i ispravnosti svoje komunikacije s učenicima. Naravno, za vrijeme mog školovanja je bilo i dobrih profesora koji će mi ostati uzor do kraja života, a o njima možda nekom drugom prilikom. Ako si bio/la žrtva zlostavljanja, ili prolaziš kroz težak period, možeš mi se obratiti u komentarima, a možemo razgovarati i preko Instagrama u privatnim porukama. Ne trebaš nikoga da štitiš, jer takve osobe nisu zaslužile da prođu nekažnjeno! Garantujem ti anonimnost na ovome blogu jer je sakriven, te da osobe koje su te maltretiraju, nikada neće pronaći isti, ni tvoj komentar! Vjeruj u sebe i pronađi svoj put, baš kao što sam pronašao svoj, a atonalni ritam dark muzike, post-punka, metala i raznih vrsta rocka svirat će u mom srcu dok god sam živ, poput životnog otkucaja, a ne postoji više osoba, institucija ili škola koja će mi istog iščupati iz srca kao i moj jedan cijeli unutrašnji univerzum!


utorak, 28. travnja 2020.

Ako ne uzvratim uvredu, ne znači da sam ostao bez teksta

    Iako zadnjih nedjelju dana nisam bio u emotivno stabilnom stanju, inspiracija ipak doslovno pršti iz mene, a u naletu inspiracije pišem i ovaj članak. Također, u skorijem periodu možete očekivati nove postove, budući da imam mnogo slobodnog vremena za vrijeme karantina, svo slobodno vrijeme ispunim pišući tekstove i crtajući.
 

    Kroz vlak našeg života prođu brojni ljudi. Neki su tu da naše putovanje ispune srećom, radošću razumijevanjem, i pruže nam ruku kada padnemo. Neke osobe često izađu iz našeg vlaka života, neke opet uđu, a neke nas prate kroz cijeli život. Ipak u tom vlaku nađu se i osobe koje su tu da naše putovanje preusmjere i da pokušaju spriječiti naš dolazak na odredište. Mnogi ljudi, tinejdžeri i djeca se svakodnevno susreću sa ovakvim osobama u školama, fakultetima, na poslu, a pravo pitanje je kako se sa njima suočiti, i šta zapravo učiniti kada nas neko konstantno vrijeđa, provocira ili pak maltretira. Prvo što moram reći je da svačiji uspjeh je nečiji razlog za ljubomoru i uvijek se za onima koji zaista vrijede diže prašina, nikada za propalicama i besposličarima. Počevši od ranog djetinjstva, preko osnovne i srednje škole, suočavam se sa takvim ljudima. Ako zračite posebnom harizmom, dobrotom i ljubavlju uvijek ćete biti meta podlih, ljubomornih i zavidnih ljudi kao i psihopata ali takve ljude ne trebamo pokušavati promjeniti, jer druge ne možemo promjeniti, možemo isključivo promjeniti svoj odnos prema njima, a ružni komentari, izjave, uvrede, tračevi i klevete više govore o osobama koje ih izgovaraju nego o nama samima.
Susretao sam se sa raznim vrstama ljudi. Odrastanje za mene nije ni malo bilo jednostavno jer sam oduvijek bio drukčiji, samo iz razloga što sam otvorio oči dok su svi pratili slijepe vođe. Zbog toga što nisam želio da moj život i moja uvjerenja kroje gluplji od mene, da mi svoju volju i religiju nameću oni koji u životu nisu pročitali deset knjiga, bio sam, pa i dan danas sam meta primitivnih ali i ljubomornih kao i zavidnih osoba. U osnovnoj školi od strane dvojice, da ih tako nazovem, šupljoglavaca, koji su u jednom trenutku okrenuli školu protiv mene, prošao sam cijelu jednu nehumanu torturu. Kasnije u srednjoj školi još na samom početku bio sam izvrgnut predrasudama i pričama koje su bile lažne i toliko snažne da su moje slike postavljane na društvenim mrežama, bio sam meta provokacija i zadirkivanja dvije godine. Ova treća godina mi je jednostavnije nego prethodne dvije, ali osobe koje su mi načinile zlo i dan danas su u mojoj školi, a i u ovom razredu se nalaze ljubomorne i zavidne osobe koje na svaku moju riječ dodaju svoju i oni primitivni koji su već stekli predrasudu o meni, bez da su me i željeli upoznati.


    Ponekada je teško u trenutku adekvatno reagovati, posebno kada smo zatečeni nečijim gestom. Mnogi bi, a vjerujem da smo i svi mi nekad bez razmišljanja ušli u raspravu ili bi se posvađali, potukli se sa takvom osobom (češće muškarci), ali niti jedna od te tri opcije nije adekvatna. Sa primitivnom i neprosvjećenom osobom nemoguće se raspravljati niti takvu osobu možete ubijediti da postane dobra, ili da promjeni svoj način razmišljanja. Takvu osobu trebamo žaliti, jer nije imala priliku steći znanje kojim bi proširila svoje vidike, ili se namjerno ogradila, zatvorila svoje vidike i proći će joj život u velikoj zabludi i laži, dok će drugi živjeti sretno i uživati u životu. Svađa i tučnjava također nisu rješenje, jer pogrdnim riječima se spuštamo na nivo koji nama ne priliči i sami se ne razlikujemo od zlostavljača, tih primitivnih i zlih ljudi i sami postajemo jedna takva osoba. Najlakše je posvađati se, psovati vrijeđati, potući isl., a takvih ljudi je pun Balkan i po reality emisijama, a ne bih sebi dopustio da se toliko nisko spuštam a vjerujem da ne bi ste ni vi. 
Ignoriranje kao i asertivni i mudri odgovori su najbolji bunt protiv podlih, primitivnih i ljubomornih ljudi. Kao što mrak ne možemo da sklonimo sa još više mraka, već samo svjetlom, isto tako ne možemo lance nepravde otkloniti sa sebe na način da druge zavežemo. Što više, mi ćemo i dalje biti zavezani kao i ta druga osoba koja je vezala nas. Ljubav može pobijediti svako zlo, ljubav prema sebi, životu, ljudima i svim živim bićima.
Cijela bit leži u toma da je sva percepcija u nama i mi ju možemo kontrolisati, kao i osjećaje i emocije prema svemu pa i prema ljudima, jer svijet je u nama, i sami gradimo istog na najbolji mogući način. Zbog čega onda da dopustimo da u tom našem savršenom svijetu budu suvišne osobe, zar nije bolje da tim osobama zatvorimo vrata našeg vlaka života? Pažnju koju posvećujemo nebitnim ljudima i energiju koju trošimo na njih, bolje je da preusmjerimo na korisne ljude koji su vrijedni nas i naše pažnje. Nas ne čine tuđe uvrede, ponižavanje, provokacije, to je dio onih koji koji šire iste, ali i onih koji slijepo vjeruju takvim osobama bez mogućnosti vlastitog kritičkog mišljenja. Takve ljude naprosto trebamo isključiti iz vlastite percepcije i ponašati se kao da ne postoje, i raditi ono što volimo, što želimo i što nas čini sretnima i ni u kojem slučaju obraćati se istima jer to bi bilo isto kao da idemo prstom u blato. Ipak postoje slučajevi kada smo primorani suočiti se sa takvim osobama i postoje slučajevi koje nipošto ne smijemo ignorisati, kao što su različiti oblici zlostavljanja i prijetnje. Na verbalno i psihičko (uživo ili preko interneta) zlostavljanje trebamo reagirati asertivno, nipošto spuštati se na nivo zlostavljača, a zatim obratiti se za pomoć policiji. Također ako ste žrtva fizičkog nasilja ili ako ste izloženi prijetnjama prijavite policiji, isto tako ako primijetite da se nad nekim vrši nasilje bez obzira da li je riječ o vašem poznaniku, prijatelju ili strancu dužni ste prijaviti, jer ne pobuniti se protiv nepravde znači podržavati istu, a to je isti grijeh kao i vršti nepravdu. Čak i ako niste sigurni možete li otići na policiju, i želite li, morate, ako ne zbog sebe, onda zbog drugih ljudi koji će možda biti žrtva tog zlostavljača koji je i vas zlostavljao. Osveta kao opcija na već načinjeno zlo nikada nije rješenje, jer osvetom i mržnjom ništa ne postižemo, samo uništavamo sami sebe. U nekim slučajevima je teško objektivno razmišljati, ali činjenica je da osveta nikada neće smanjiti našu bol, a osoba koja se osveti tražit će još i počet će zlostavljati druge i nedužne. To je čest i tužan slučaj, kada zlostavljani postane zlostavljač, a nažalost ta pojava nije rijetkost.


    U svakoj životnoj situaciji trebamo ostati dostojni sebe i nikada, baš nikada ne smijemo dozvoliti sebi da se spustimo na nivo primitivnih osoba. Kako uvijek volim da kažem, nekim ljudima život se svodi na promatranju, komentiranju, vrijeđanju i ogovaranju tuđih života, koji vremenom postaju uspješni ljudi, a onda se kod istih ljudi rađa ljubomora, budući da nisu ništa postigli. Umjesto da su svoju energiju iskoristili u prave vrijednosti, oni su ju istrošili na nekoga ko im nije niko i ništa. Žalosno.

Ako ne uzvratim uvredu, ne znači da sam ostao bez teksta, baš naprotiv, imao bih mnogo toga za reći. Međutim, sažaljenje uvijek ostavljam za sebe, budući da niti jedan čovjek ne voli kad ga se žali.



četvrtak, 16. travnja 2020.

Vrste vanzemaljskih bića

    Činjenicu da nismo sami u svemiru svjedoči nam svaka religija koja postoji i koja je postojala na Zemlji, još od pojave homosapiensa i osnutka prve civilizacije. Pitanja kao što su kako je nastao ljudski život, odakle dolazimo i zbog čega smo jedina pametna (?) bića na Zemlji bila su tema razmišljanja brojnih filozofa još od vremena antike. Takvim pitanjima ćemo se baviti na ovom blogu, pa stoga ovaj članak stavljam pod oznaku "na rubu znanosti" na kojoj će biti postovi za istoimenu rubriku gdje će biti tekstovi o brojnim filozofskim pitanjima, misterijama ljudskog života i postojanja.


    Za razradu ovog članka ali i za sam uvod u ovu rubriku postavit ću neke osobne stavove o postanku homosapiensa, ali i o činjenici da nismo sami.
Naime, mnogi biolozi smatraju da su ljudi, homosapiensi nastali evolucijom od prethodnih primitivnih bića koja su nalikovala na ljude ali i na majmune. Svoju teoriju o evoluciji Charles Darwin je postavio još sredinom 19. stoljeća, a brojne nepodudarnosti su bile očite još prilikom objave istih. Iako mnogo cijenim naučni rad i život Charlesa Darwina, koji je unaprijedio biološku znanost, te kao takav mi je uzor, ne slažem se s njegovom teorijom o evoluciji čovjeka. Istina je da sva živa bića vremenom evoluiraju, prilagođavaju se sredini i da nije tako vjerovatno bi mnoge vrste davno izumrle, ali da li su zaista evolucije prisutne u tolikoj mjeri da jedno živo biće poput majmuna evoluira u homosapiensa, a ako i uzmemo u obzir tu tvrdnju, kako to da i ostale vrste nisu evoluirale u svoje intelektualno naprednije verzije, ili, da ne odemo tako daleko, kako to da bar još jedna vrsta, od svih koje žive na našoj planeti, nije evoluirala u svoju inteligentniju verziju, budući da na našem planetu postoji toliko visoko intelektualnih životinjskih vrsta koje imaju veliku predispoziciju za evoluciju. Evolucija im u zadnjih nekoliko milenija ne bi trebela biti problem, a posebno u današnje vrijeme kada su brojne životinjske vrste zaštićene, a neke od njih žive u rezervatima, zoološkim vrtovima i vrtovima prirode.
S druge strane religija poriče modernu znanost, te u potpunosti negira teoriju o evoluciji, potkrepljujući naš postanak pričama o bogovima i natprirodnim bićima. Ipak malo ko u današnje vrijeme vjeruje u te priče i same osobe koje se čvrsto zaklinju na svoju vjeru, a gotovo prijezirno gledaju svakoga ko misli drukčije, priče o bogovima u supernaturalnim bićima smatraju samo mitovima i vrlo je vjerovatno da, kada bi doživjeli bliski susret kakav su doživjeli brojni proroci iz vjerskih knjiga, kao što su Abraham, Izak, Enoh,..., Muhamed (...), ostali bi u nevjerici i doživjeli bi veliku traumu koju njihov um ne bi mogao da podnese, a ostatak života bi živjeli u jadu i bijedi. Iz tog razloga ljudi bogove pripisuju nevidljivim bićima, koji nas tek tako motre da bi nas poslije smrti nagradili zagrobnim životom. Činjenica jeste da ista bića mogu biti nevidljiva NAMA i živjeti iznad granica naše stvarnosti, ali o tome ćemo u nastavku posta.


Proučavanje religija i mitova je moja strast od malena, a proučavajući sve religije koje postoje i koje su postojale i čitajući brojne vjerske knjige, došao sam do zaključka da su priče gotovo identične u svim politeističkim i monoteističkim religijama uz odstupanja koja su stvorile različite kulture. Iz današnje perspektive, to i nije neuobičajna pojava da brojne kulture uzimaju ono najbolje od drugih, međutim kada govorimo o antici i prvim civilizacijama gotovo je bilo nemoguće da ljudi sa različitih strana zemaljske kugle stupe u kontakt, a put preko mora i oceana bio im je stvar fikcije, kao nama danas (pa i ne više) put u svemir. Iz tog razloga apsolutno je nemoguće da su priče izmišljene, a da su tolike podudarnosti u svim religijama sasvim slučajne. Postoje i skeptici koji tvrde da su prvi ljudi u nedostatku znanja o prirodnim pojavama počeli izmišljati priče o bogovima, unatoč brojnim sada i fizičkim dokazima o postojanju takvih bića. Ako ste i vi jedni od njih, zapitajte se... Zašto bi neko poput prvog čovjeka imao potrebu izmišljati takve stvari i odakle mu tolika bujna mašta, znanje i mudrost da ih izmisli, te kako je moguće da su sve drevne kulture izmislile istu stvar?
Smatram da se prava istina o čovjekovom postanku može pronaći u spoju religijskog i naučnog, a potrebno je samo riješiti zagonetke iz vjerskih knjiga, budući da su svi mitovi pisani pod zagonetkama, te su ostavljeni čovječanstvu da napretkom znanosti postepeno rješavaju iste kako bi se na taj način otkrila istina o postanku. Zbog čega je svo to znanje postalo samo mit i velika enigma, mogu vam pojasniti primjerom iz svakodnevnog života. Svaku informaciju koju dobijemo svi shvaćamo na različite načine, a vremenom se bitne stvari izgube, te često od te informacija, nastane neka sasvim druga informacija, koja nema veze sa onom prvobitnom, baš kao u dječjoj igri gluhih telefona. Tako je isto i sa narodnim predajama, pa i sa mitovima, a još da ne govorim koliko su religije bile izložene različitim manipulacijama od strane vladara koji su vladali, te koji su vjerske knjige prepravljali kako je njima bila volja. Tako npr. jedan od najpoznatijih mitova na svijetu koji je opisan u svim religijskim knjigama ikada, govori o prvim ljudima. U svijetu monoteističkih religija ti prvi ljudi su Adam i Eva, pa ću se služiti tim imenima za iste, kako bi ste bolje razumjeli ono što želim reći. Naime prvi ljudi koje je bog stvorio (Jahve, Allah, Brahman, Zeus...) su poželjeli da budu svemogući kao bog, a Sotona u obličju zmije, omotana oko stabla ih je nagovorila da pojedu zabranjenu jabuku, i na taj način mogu ostvariti svoj naum, a oni, učinivši to, počinili su tzv. istočni grijeh. Iz moderne perspektive mit možemo ovako protumačiti : ličnost ili skupina bića sa drugih svjetova je genetičkim manipulacijama stvorila prve ljude na svoju sliku, međutim ti ljudi nisu bili pametni da bi bili ravni stvoriteljima. Suprostavljenoj skupini vanzemaljaca to iz nekog razloga nije odgovaralo, te su daljnjim manipulacijama DNK stvorili homosapiense i unaprijedili novu vrstu (zmija omotana oko drveta simbolizira DNK vrpcu). To nije bio cilj prvobitnim stvoriteljima te su obadvije vrste bile protjerane sa planeta/teritorija u kojem su boravili. U nekim kulturama bića koja su unaprijedila ljudsku vrstu smatraju se izrazito negativnim bićima, demonima, dok se u nekim, npr. grčkoj mitologiji, Prometej, koji je dao "vatru" ljudima kako bi mogli osnovati civilizaciju, smatrao dobrim i plemenitim bićem. Sukob između dvije suprostavljene strane je očit, a koji su razlozi za stvaranje homosapiensa, pitanja su koja ću obrađivati u novoj rubrici na blogu.

Adam i Eva, prvi ljudi

    Da bi ste bolje razumjeli tekstove u budućnosti pod ovom rubrikom, sada ću vam izdvojiti vrste vanzemaljskih bića, te njihove osnovne karakteristike. Sljedeća bića su se pojavljivala gotovo od kada je svijeta i vijeka u narodnim predajama, nekada su bili smatrani bogovima, demonima, natprirodnim bićima, a danas možemo vrlo jednostavno zaključiti da su to fizička bića koja su uz pomoć znanja i tehnologije stekla sposobnosti koje mi tek trebamo otkriti. I ako se pitate zbog čega ih ne vidimo, prvi je razlog njihov odlazak prije nekoliko milenija, "uzdizanje u nebo", kao i obećanje da će se vratiti (sudnji dan), međutim oni nas i dalje kontrolišu. To su bića koja žive u drugim dimenzijama, mogu svoju životnu energiju (dušu) prenijeti u druge, više dimenzije koje su izvan naše granice shvaćanja, te mogu vrlo jednostavno mijenjati oblike pa čak i tijela. Dok ne savladamo i ne otkrijemo više mogućnosti, mi ih samo možemo vidjeti kao tjelesna bića, ukoliko nam se žele ukazati. Slična situacija bi bila, iako potpuno drugačija, kada bi se mrav pitao zbog čega ne može vidjeti čovjeka, a odgovor je sasvim očit. Ipak nije istina da se vanzemaljska bića baš nikada nisu obraćala ljudima, mnogi su u prošlosti imali susrete o kojim nam svjedoče brojni mitovi, ali i dan danas postoje ljudi koji su svjedočili susretu sa ovim bićima.


- - - Plejađani - - -





Anđeo Mihael

  Plejađani, Pledijci, ili popularno zvani svemirska braća su najpoznatija vrsta vanzemaljskih bića. Pominju se još od vremena drevnih civilizacija, a oni se gotovo ne razlikuju svojim izgledom od ljudi. Najčešće su to muškarci i žene koji prilikom kontakta s ljudima nose uske kombinezone, visoki su oko dva metra, a prepoznatljivi su (ne nužno) i po dugim žutim kosama u kojima nose nakit. Neki od njih imaju nedostatak pigmenta, te izgledaju kao albino ljudi, a neki nemaju uopće šarenice u očima. Upravo iz tih razloga su poznati još kao nordijski vanzemaljci, zbog toga što svojim izgledom podsjećaju na ljude sjeverne Evrope. Prepoznatljivi su i po svom seksipilu i ljepoti, imaju gotovo savršena tijela. Životni vijek im je mnogo duži od ljudskog (oko 700 naših godina) i smatra se da neki od njih žive sa nama, na planeti Zemlji,  i nesmetano se uklapaju među nas, a neki nisu ni svjesni svog kozmičkog podrijetla. Kao što i sam naziv kaže, oni dolaze sa Plejada. Plejade su otvoreni zvjezdani skup sazviježđa Bika, a najstariji zapisi o njima sežu iz grčke mitologije, tačnije iz Homerovih epova, Ilijade i Odiseje. Nadalje u grčkoj mitologiji Plejade su smatrane Zeusovim kćerkama (sedam njih, budući da je riječ o sedam zvijezda). U monoteističkim religijama Plejađani su predstavljeni anđelima. Njihova je namjera dobroćudna prema ljudima, a njihov cilj je širenje mudrosti, mira, harmonije, ljubavi, te razvijanje emocionalne inteligencije kod ljudi na Zemlji. Ipak postoje izuzetci među Plejađanima, koji su otimali ljude, vršili eksperimente nad njima, ali ova pojava kod ove vrste je rijetkost. Njihov način komunikacije s ljudima je telepatija, i putem snova. Njihove mogućnosti su postojanje na astralnom planu i život u dimenzijama iznad naše granice shvaćanja kao i prelaženje u različita stanja. Četvrta i peta dimenzija su njihovo dimenzijsko stanje.






- - - Sivi vanzemaljci - - -



  Ova vanzemaljska skupina živi u skupu Zeta Reticuli koji se nalazi u sazviježđu Mreže, pa se oni tako nazivaju i Zeta Retikulijci. Oni su niža humanoidna bića sive boje, karakteristični su po svojoj izduženoj glavi i krupnim tamnim očima. Njihova namjera prema ljudima nije sasvim jasna, vjeruje se da neki od njih žele stvoriti novu ljudsku vrstu iznad homosapiensa, neki smatraju da nadgledaju ljude kako bi ih spriječili u nuklearnim katastrofama, a neki misle da je njihova namjera mnogo zlokobnija. U predhistoriji ih najčešće pronalazimo oslikane na pećinskim freskama koje su izradile brojne plemenske zajednice i skupine naroda poput Adoriđina. Mnogo plemenskih zajednica u Africi i Južnoj Americi i dan danas štuju ova bića. Mnogi ljudi koji su imali susret s ovim bićima, nemaju dobra iskustva sa njima i gotovo ostatak života provode pod traumom. Neki su bili oteti od strane sivih vanzemaljaca koji su nad njima vršili genetičke eksperimente na vazdušnom brodu, a nakon toga bi ugradili u njihova tijela mikročip za praćenje. Svi koji su bili oteti opisali su laboratoriju, kao i kapsule u kojima se nalaze ljudska bića i hibridi ljudi i sivih vanzemaljaca. Sa sivim vanzemaljcima je stupio u kontakt i jedan od najpoznatijih vještaca iz 19. i 20. stoljeća Aliester Crowley. Prilikom rituala prizivanja anđela i demona (evokacija) prizvao je vrstu "LAM" koja odgovara opisu sivih vanzemaljaca. U to vrijeme, fenomen vanzemaljaca nije bio aktuelan pa je istu vrstu bića Crowley prozvao demonskom vrstom. Način komunikacije ovim bićima je telepatija, a sposobni su i za emotivnu manipulaciju na psihičkoj razini. Njihovo dimenzionalno stanje je 4.




"LAM" nije naziv za individualno biće, već za vrstu


- - - Reptili - - -

  Poznata vrsta vanzemaljaca su tzv. reptili, a naziv su dobili po svom izgledu koji podsjeća na gmizavce. Naime ove vanzemaljske vrste mnogo podsjećaju i na ljudska bića, s tim da im je koža kao kod gmizavaca, te imaju zmijske oči, zmijski jezik i još pojedine dijelove tijela koji podsjećaju na one koje imaju pravi reptili. U mitovima se često pojavljuju,  a najpoznatiji reptili su mezopotamski Annunakiji koji su došli na Zemlju sa misteriozne planete Nibiru. Sotona i demoni u kršćanstvu su opisani kao zmijolika bića, kao i džinni u islamskoj mitologiji. U majanskoj mitologiji opisano je mnogo reptila koji dolaze sa zvijezda i cijenjeni su kao prenositelji znanja i mudrosti. Najčešće nemaju loše namjere prema ljudskom rodu, pa ih možemo smatrati neutralnima. U davnoj prošlosti razmnožavali su se sa ljudima pa su na taj način nastali hibridi poznati kao divovi ili nefili, koji su izumrli u događaju poznatom kao veliki potop. Imaju sposobnosti psihičke manipulacije, a mogu komunicirati s ljudima i putem snova.

Annunaki


Džinni


- - - Sirijanci - - -



  Drugi naziv za ovu vrstu je plavi vanzemaljci iz razloga što je njihova koža najčešće plave ili modro-zelene boje (mada ne nužno). Fizički su mnogo sličniji ljudima, ali se razlikuju, kao što sam već spomenuo, po boji njihove kože, a njihove lubanje su im izdužene, oči često nešto šire od ljudskih. Dolaze sa sazviježđa Sirijus, po čemu nose ime, a značajni su u egipatskoj mitologiji. Drevni Egipćani su i računali vrijeme po zvijezdama Sirijus i Orion. Vjeruje se da su prvi egipatski vladari bili Sirijanci, a i kasnije neki od poznatih egipatskih vladara smatra se da su imali sirijansko podrijetlo, među kojima su poznata kraljica Nefertiti i njezin muž, faraon Akhenaten. Neki od hinduističkih bogova su također sirijanskog podrijetla. Imaju plemenitu namjeru prema ljudima, proširiti mir, zaštititi ih i naučiti ih brojnim drevnim mudrostima ali i vještinama. Imaju sposobnost telekineze a nalaze se između šestog i devetog dimenzijskog stanja.


Oziris, jedno od vrhovnih božanstava drevne egipatske kulture

Shiva, hinduistički bog destrukcije, ali i ljubavi

glava kraljice Nefertiti

    Ovo su bile četiri vanzemaljske vrste o kojima smo sigurno čitali i slušali priče. Postoji još jedna veoma važna stvar koju moram napomenuti. Vanzemaljac je svako biće čije prebivalište i mjesto rođenja nije planet Zemlja, počevši od drugih intelektualnih, fizičkih i spiritualnih bića do onih najprostijih mikroorganizama. U ovom slučaju smo govorili isključivo o intelektualnim i naprednim bićima koja dolaze sa drugih, kozmičkih civilizacija. Nadam se da vam se svidio post i volio bih kada bi ste mi ostavili svoj komentar o svom mišljenju na ovu temu. Cilj ovog članka i ove rubrike nije da vas ubijede da promijenite svoje vjerovanje i mišljenja, ili da sve ovo prihvatite ili odbijete. Cilj je isključivo da promislite o svojim dosadašnjim spoznajama i uvjerenjima, i date barem priliku nekim sasvim novim, bez obzira da li je riječ o ovoj temi ili nekoj sasvim drugoj ne povezanoj.


srijeda, 8. travnja 2020.

Slavenska religija i običaji

    Da li ste se ikada zapitali u što su vjerovali naši daleki slavenski preci u vremenu kada monoteističke religije nisu bile zastupljene na područjima slavenskih naroda? Mnogi Slaveni u današnjem vremenu ne znaju davno "izumrle" običaje svojih predaka, kao ni božanstva u koja su vjerovali. Ovim člankom vratit ćemo se u prošlost i prisjetiti se nekih od najznačajnijih božanstava u koja su vjerovali stari Slaveni.
    Prije nego što počnem s glavnom temom posta, nakratko ću se osvrnuti na povijest slavenskog naroda.
Slaveni su najbrojnija etnička skupina u Evropi i pripadaju indoevropskoj skupini naroda. Govore slavenske jezike i nastanjuju istok evropskog kontinenta, a rasprostranjeni su i u Aziji, sve do Tihog oceana. Prvi prodori Slavena u Evropu bili su iz pljačkaških razloga. Ranije zvani Veneti, Slaveni su u 1. i 2. stoljeću živjeli istočno od germanskog plemena Sveva i zapadno od iranskih Sarmata. U periodu između 5. i 10. stoljeća slavenski narodi su pretežito zauzeli područja na kojima su ostali do dana današnjeg. Neki narodi su opisivali Slavene, žene i muškarce snažne i krupnije građe, crne ili riđe kose, a često i kao ljude nešto tamnijeg tena. Slavene su također opisivali kao vrijedan i poslušan narod, pa su, nažalost, često u povijesti bili izloženi brojnim manipulacijama od strane evropskih i azijskih naroda.

    Slaveni su nekada imali veoma bogatu religiju i tradiciju. Neke od običaja koje i dan danas štuju slavenski narodi potječu iz vremena slavenskog paganizma.



  Perun je jedan od najvažnijih bogova slavenske mitske predaje, a zaštitnik je pravde i nebesko je božanstvo čije su moći grom i oluja. Osim što je bio bog neba, Perun je bio i zemaljsko božanstvo, pa je njegov simbol sveto stablo, najčešće hrast, jer je jedino drveće dovoljno visoko. Vjerovalo se da ono povezuje nebo i zemlju, a same grane su podsjećale na munje koje su sijevale za vrijeme velikih oluja. Perun je po potrebi uzimao obličje orla, a svojim kočijama , koja su vukli jarci, plovio je velikim nebeskim ravnicama. U ljudskoj inkarnaciji bio je grub čovjek s bakrenom bradom a u ruci je držao oružje koje je podsjećalo na sjekiru iz kojeg su sijevale munje. Perunov neprijatelj bio je Veles, bog podzemlja. Velesa je Perun ubio i na taj način zauvijek otjerao u podzemlje, međutim Veles se i dalje vraćao na površinu zemlje u inkarnaciji zmije. Perun i Veles simboliziraju dobro i zlo, svjetlo i tamu, nebo i zemlju, baš kao Jahve i Sotona u kršćanstvu. Svoju ženu, Mokoš (božicu plodnosti), Perun je dijelio sa Velesom. Ona je cijeli dan provodila sa Perunom, a kada Sunce zalazi na zapadu, "uranja u zemlju", Mokoš bi zajedno sa suncem odlazila u podzemlje Velesu. Da li će neka biljka uspjeti ovisilo je o Mokoši, budući da je provodila dio vremena u podzemlju. Simbol Mokoši je Sunce, a ukoliko je oblačno vrijeme, vjerovalo se da taj dan Mokoš nije izlazila Perunu, već ostala u podzemlju kod Velesa. Mokoš je zaštitnica žena.

Perun

Veles

Mokoš


  Vesna je bila božica proljeća, života, radosti, topline, nježnosti. Prikazana je kao djevojka zanosne ljepote, zlatne kose i vjerovalo se da su proljetne i ljetne vrućine dolazile od nje. U čast božici Vesni djevojke su u toplo vrijeme nosile na glavi krunu od cvijeća, odjeću od lišća i grančica (kao i sama Vesna) te polijevale vodu. Odavde i dolazi običaj, da se za nekim prospe voda za sreću. Vesna je pomagala ljudima u različitim životnim problemima, a ljudi su je pronalazili uvijek blizu vode. Lastavice su njezin simbol, a ljudi su u proljeće ostavljali ispred vrata vijence, cvijeće, jaja i zvona u njezinu čast. Suprotnost Vesni bila je Morana - božica zime i smrti. Njezino ime dolazi od riječi "mara" što znači umrijeti, pa su tako i nastale riječi "umoran", "noćna mora", "smoriti", isl. Njezin simbol su ledenice koje se pojavljuju zimi, a iste su smatrane Moraninim prijetećim "porukama" pa bi se brže bolje skidale. Zimi je poprimala izgled stare, ružne vještice, poznatije kao babe Jage ili baba Roge. U proljeće i ljeto, poprimala je oblik prelijepe mračne djevojke bijelog tena, a u to vrijeme je zavodila mladiće. Koji bi ju odbio, u srce bi mu stavila vječnu tugu i patnju, a nakon toga bi isti mladić imao i probleme seksualne prirode. Plovila je na ljusci od jajeta, a letjela na metli. Živjela je u kolibi koja je stajala na kokošjim nožicama, i na taj način se kretala. Koliba se nalazila u gustoj močvari, umjesto brave tu je bila vilica sa oštrim zubima, a ograda joj je bila od ljudskih kostiju i lubanja. Morana je ulazila u kuće tuđe noću kroz ključaonice, a paralizama sna i noćnim terorima mučila djecu i njihove roditelje. Spaljivanje lutke Morane u proljeće bila je najmoćnija zaštita od zle božice. Kada bi umrla mlada djevojka, na pokopu bi se nosile vjenčanice i svirala se muzika, kako bi se prkosilo božici.

Vesna

Morana

Kuća babe Jage, odnosno Morane


  Stribor je slavenski bog šume, vjetra i mudrosti. Najpoznatija priča o Striboru je iz zbirke pripovijetki hrvatske spisateljice Ivane Brlić Mažuranić "Priče iz davnina". Baka je otišla u šumu Striborovu jašući na jelenu kako bi potražila pomoć za svog sina čiji je um pomutila zaljubljenost u zlu guju djevojku. Stribor je dao baki opciju da zaboravi sve što se dogodilo, i sina i zmiju, i da opet živi svoju mladost, u selu u kojem je odrasla. Ipak, baki je bila važnija njezina nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta, bila je odlučna spasiti sina.

Stribor


  Značajni bogovi u slavenskoj mitologiji bili su Bjelobog (bog od svjetlosti, nema ljudsko obličje, a njegovo postojanje je upitno), Černobog (bog zla), ali i Dažd, božanstvo rata, obilja i bogatstva. Simbol Dažda je vuk, međutim pojavom kršćanstva smatrao se zlim i ravnim Sotoni, iako u izvornoj mitskoj predaji nije bio takav. Danica je također veoma istaknuto božanstvo, a njezin simbol je istoimena zvijezda, odnosno Venera, vidljiva na ranom jutarnjem nebu. Lada je poznata kao božica ljubavi i ljepote i upoređuje se sa grčkom Afroditom. Svarog je prvi bog Sunca i stvoritelj cijelog svijeta i svemira, kasnije poznat kao vješt kovač pa se upoređuje sa Hefestom iz grčke mitologije. Ustvari, Rod je stvorio stvorio svemir iz ničega, ali nakon što je umro, naslijedio ga je Svarog, i to je razlog zbog čega se on smatra stvoriteljem. Dažd i Svarožić su njegovi sinovi, a utorak je posvećen Svarogu. Zora je božica sumraka i praskozorja, a nakon ponoći vjerovalo se da ona umire, a ujutro bi se ponovo rodila. Vodan je bog svih voda, rijeka, jezera i mora.

Svarog

Rod

  U slavenskoj mitologiji, manje su značajni (barem po mom mišljenju) Davor, Kupalo, Triglav i Živa, pa ću ih ovoga puta samo spomenuti, iako su u slavenskom predkršćanskom periodu neki od njih imali značajnu ulogu u slavenskoj religiji. Rusalke su vile, a o vilama u slavenskoj mitologiji ću napisati zaseban članak, jer su mi one najdraža mitološka bića. Duhovi i zlodusi su Banik, Domovoj, Vodenjak i Vampiri.


Slavenski blagdani i običaji

Glavne blagdane Slaveni su povezivali sa četiri astrološke tačke.


  Zimski solsticij je najkraći dan u godini, a na ovaj dan Slaveni su slavili praznik Kolyadu, boga mladog Sunca. Kolyada se obilježavala na 25.12., kada katolički kršćani slave Božić. Na ovaj dan običaj je bio pjevanje pjesama pjesama i pripremanje gozbe u čast Kolyadi i dolasku proljeća. Od ovog datuma dani postaju sve duži.

  Vernal ekvinocija (20.3.) je dan kada se slavi zimsko opraštanje. Slaveni su vjerovali da se na ovaj datum događa otvaranje Irijevih vrata, pa su mrtvi mogli na taj dan ući u svijet Yavija (naš svijet) i komunicirati s voljenima. Ptice koje lete od ranodnevice simbolizirale su ovaj dolazak. 
  
  Blagdan Ljetnjeg solsticija obilježavao se dva dana, 6.7. i 7.7. Na ovaj datum se slavio početak astronomskog ljeta, naduži dan u godini i najduža noć. Za stare Slavene ovo je bio veoma važan praznik. Običaj je bio paljenje kupalskih vatri, ples u krugu oko istih, a kasnije i preskakanje preko vatre. Običaj je bio i obredno kupanje u rijeci ili moru, a od ovog dana bilo je dozvoljeno plivanje i kupanje u istim. Djevojke su izrađivale vijence i puštale ih niz rijeku ili more.

  Na praznik Rane jeseni koji se slavio 22. i 23.9., zatvaraju se Irijeva vrata, a povezanost sa mrtvima "izumire". Festival je povezan sa žetvom. Slaveni su se plesovima opraštali od ljeta i dočekivali jesen. Pekli su kolače, a cijeli festival bio je u svrhu da bi sljedeće godine bila dobra žetva. Budući da je Sunce izvor svjetlosti i topline, a na ovaj dan polako počinje "odumirati" običaj je bio i da se stara vratra u kućama ugasi i nova zapali. 

Iako su ova četiri blagdana bila najvažnija za stare slavenske narode, postoje još brojni važni datumi kroz godinu koje su štovali. Navest ću neke važnije datume i meni lično zanimljive običaje.

  •   15.2. - "Sastanak", granica između zime i proljeća
Ako je hladan dan na ovaj praznik, stiže hladno proljeće. Kada bi sreli nekog dragog poznanika, prijatelja ili člana rodbine, Slaveni su palili vlas kose međusobno vjerujući da ovaj čin donosi sreću, ali je i lijek protiv glavobolje.
  • 1.3. "Mornarski dan" ili Dan mrtvih za stare Slavene
Ovoga dana pripremala se svečana gozba na koju se pozivaju preci. Prije same gozbe, Slaveni su molili svoje molitve za pretke.
  • 20.7. "Perunov dan"
Ratnici na ovaj dan su posvećivali svoje oružje, pjevali pjesme zaštitniku vitezova - Perunu. Žrtvovali su se bikovi ili orlovi, a pilo se crno vino i pivo u spomen poginulih Slavena u bitkama.
  • 21.8. "Dan boga Stribora"
Slaveni su na ovaj dan slavili boga Stribora. Običaj je bio rasipanje krpa i svijetlih vrpci, kao i žitarica i brašna nadajući se bogatoj žetvi.
  • 21.9. "Dan boga Svaroga"
Praznik boga Svaroga bio je popularan među mladim osobama. Djevojke su u kolibi dogovarale bratstvo i pri tom se sređivale, dok se dečki nalaze u zasebnoj prostoriji. Kasnije ih dečki pozivaju i biraju najljepšu među njima koja se smatrala mladenkom kuće. Na večer bi se zabava nastavila uz igre sa poljupcima, i pričale bi se strašne priče iz narodnih predaja i praznovjerja. 
  • 28.10. "Mokoš" - slavenski dan žena
Ženama je na ovaj dan bilo zabranjeno obavljati kućanske poslove, kupati djecu ili kupati sebe. Vjerovalo se da će Mokoš kazniti ženu koja prekrši ovo pravilo, rastrgat će njezine najljepše haljine, pomješati niti na vretencu ili poslati bolest na nju.


    Polako stižemo i do kraja ovog članka. Nadam se da ste uživali čitajući i nešto novo saznali o našim dalekim precima. Zamolit ću vas da ostavite svoj komentar ukoliko ste pročitali članak. Uz uloženi trud, vaši komentari, podrška i sugestije mi mnogo znače.